Volim

volim te, dušo moja..
volim tvoj smeh, i tvojih ruku nežnost
volim tvoj pokret i tvoju neskrivenu čežnju
tvoju toplinu
tvoju zaljubljenost u život
tvoju nesebičnost
beskrajnu tvoju milost..

volim, tvoju borbu sa sobom
onu u kojoj uvek pobeđuje dobro
kao da od borbe tvoje u tebi
istorija celog sveta zavisi
i ti ćeš, dobrotom svojom
svet spasiti..

volim, i neka bude tako
mogu li uopšte
zaustaviti te struje
te damare koji me prožimaju celu
kada se setim, kada pomislim samo
kako spavala sam kraj tebe
u tvom zagrljaju
utisnuta rukama tvojim
u tvoje predivno telo

Ljubav

i Soc-Realizam

teško je izdržati ovu silinu
toplinu oluje što me u nepovrat baca
skinuti osmeh sa lica
izbaciti te iz misli i
misliti na nešto drugo
posao recimo

kad sve u meni te zove
i sve u meni te ljubi
i sve u meni treperi
poput nekog malenog pera na vetru
zakačenom za rever tvoje košulje
one svetlo plave što tvoje oči učini
još plavljim
pod prigušenim svetlima bjulis kafea

pod prozorom za našim malim stolom
dok ljudi ispod njega prolaze
uvučenih vratova u kragne
a mi se topimo
od vreline pogleda
od sjaja tih iskrica u očima
od miline što nas
potapa u
neslućene dubine svemira
u neke druge dimenzije
do nas doplovile

ne znam..
eto samo znam
da volim te bez snage
da se oduprem toj struji što me
pretapa u neko biće koje
nisam ni znala da postoji u meni
ali puštam je
puštam ga
svejedno je
ionako nas
sutra već biti neće

i tako..
eto, pišem redove ove
pokušavajući da radim nešto
korisno danas
ali mi ne ide
dušo draga
nisi ti kriv
a nisam ni ja

no nisam sigurna
koliko bi ovo
objašnjenje za neurađene crteže
i nenapisane specifikacije
mom šefu
bilo prihvatljivo

U ljubavi

Tek kap tišine
Nežne svetlosti zrak
Dodir blagog vetra na koži
Tvoje usne na mojim...

Tek trenutak blistanja
Talasi mlade trave
Zvuk lepeta krila
Tvoja nežna milovanja...

Tek jedno savršeno veče
Sunce što se na zapadu gasi
Grad koji u daljini spava
Dve ptice u jednom gnezdu...

Mogu li reći, o osećajiima ovim
Koje probudio si pažljivo sasvim
Hiljade snova što istinom postaju
Zvezde što sijaju nad jezerom gorskim...


Osećaj

magla
gusta
mlečno bela
omotana oko
mojih koraka
i istrzanih pokreta

udaljeni glasovi
nepoznata obrisja
koja nestaju
dok tonu u
dubinu
nepovratnog

preispitivanje
ima li me
ili me nema
da li je ovo san
može li
da me probudi neko
ima li ikog
ili je sve samo
iluzija
igra nestvorenog

dah
u kristalima optočen
na vratu svila
koja žile ledi
otpala suza
bez zvuka bez glasa
paperje
pramenovi
ništavila..


Slutnja

eh, kada bih barem ćutati mogla..
pa da odćutim ovu prazninu
ovu teskobu što pritiska
ovaj očaj što nadolazi
ovu besmislenost nepovratnu
ovaj krik što odzvanja

eh, kada bih barem plakati mogla..
pa da otečem ove rane pomahnitale
pa da odnesem bujice straha
plime nevoljnosti
što kroz sve pore
prodiru

eh, kada bih barem koraknuti mogla
pa da nestanem sa ove zemlje
i u nekoj se drugoj stvarnosti probudim
gde ljudi i dalje biće ljudi
gde će se ptice radosno smejati
gde ću se setiti
ko sam
zašto sam
kuda

Kraj

Htela bih ovog jutra da ti napišem pesmu
da ti kažem koliko me svaki sunčani zrak zaboli
koliko me otvori njihova nežna svetlost
tamo, gde sam još uvek ranjena

Htela bih da ti kažem za ove damare greha
koje sam počinila u duši svojoj prema tebi
prema sebi i celom svemiru i koji
mi pritiska pleća kamenim ciglama

Da ti ispričam kako me svaki korak
od tebe razdvaja i vodi negde gde ne prepoznajem nikoga
gde ničeg meni dragog nema
gde se paučina oko mojih ruku poput okova ovila

Da znam da je ovako bolje, samo u poređenju sa čim
da me je strah samoće i da te sanjam ponekad
da me nisi ostavio i da ti je do mene stalo
da mi se ne svetiš za ono za šta nisam kriva

Ali ćutim. Bolje je tako.
Moje usne preći neće ni jedna reč, ni jedno slovo
koje bi da te na tvom putu zaustavi.
Samo ću da ti poželim sreću, da se okrenem u sebe
i da zagrlim šta god da je
od mene
preostalo...

Jutro

nema me.
nema te.
onaj rani prošlogodišnji sneg
prekrio je sve naše
buduće tragove.
drhte ti ruke
iz kojih se prosipaju
sitne reči
odbijaju se o nisko nebo
pogađaju baš onako
duboko
zagrlio nas
jesenji vetar i
žuto lišće
lepo je samo u zoru
dok spavaju ptice

dodirom
malenog miša što bi
orao da bude
jednoga dana
ko zna
samo setu budiš
prosipaš je po
nepreglednim njivama
moje plodnosti
naravno da će se primiti
kad je jedna ljubav
mogla da se uzoholi pa
to da postane
zašto se ne bi
sada raspadali
svi ti atomi fraktalski
sve one svetlosne godine
igre koje smo igrali
zašto da ne
ko će da kaže
da bi drugačije bilo bolje
ne znamo o sebi niti o drugima
ništa
i čini nam se samo ponekad
da smo neku zlatnu žicu pronašli i sledili je
i onda se čudimo
odakle odjednom srebrno inje
i grobovi
pored puta.................

tebi...

kako da stojim pored tebe
pravim se da mi nije ništa
a kroz glavu da mi prolaze slike
tvojih usana po meni
tvojih očiju sa iskrama dubokim
kao zvezdano more
i plavim kao beskraj u koji
sam tako potpuno utonula onda,
jednom..

kako da zaustavim ovaj talas radosti
u kojem mi se ozari lice
u kojem mi se osmeh razvuče
odavde do beskonačnosti
kada ti čujem glas sa druge strane žice
kada me zoveš da se vidimo sretnemo
ponovo tamo
na našem mestu
gde smo se sretali toliko puta do sad
ali kada je budućnost nosila sobom
naše zbližavanje
a sada
bliskost, da
ali sa nevidljivim energetskim papirom
između nas
jer te više nikada dodirnuti
neću moći

sigurno je ovako bolje
za mene
za tebe
bolje je sada, ljubavi
da nestanemo u maglama nedodirljivosti
nego onda
kada nam se vene isprepliću još više
da se više ne bi znalo koje je
čije srce
koja je čija ruka
koji je čiji uzdah
osmeh
reč
zvono
poljubac
zagrljaj u kojem smo se topili
i u kojem su se
topile granice
nestajala ova stvarnost
poput balona od sapunice
a ostajalo samo more ljubavi
samo okean ljubavi
samo beskraj ljubavi
u kojem više nije
ni bilo bitno
ništa
ni reč
ni pokret
ni udah ni izdah
sklopljenih očiju
sve je bilo tu
u tom trenu
koji neću zaboraviti

nikada..

TUGA

slama me,
kao voda koja pretiče
preko tanane grane drveta
na obali
opire se ona
koliko može
iako zna
sledeća bujica će je odneti
zauvek..
ništa više neće biti isto
ništa ne može biti isto
još od onda
kada je otpala sa tog stabla
koje joj je pružalo sve
o čemu je sanjala oduvek

ne, nije imala lišća
odbačena
kao beskorisna
neshvaćena u svojoj težnji
u svojoj ljubavi
kotrljala se niz to brdo
zastala pored malenog cveta i udahnula
na čas njegov miris
a onda se zagledala u njeno lice
velike
nepregledne reke
nagla se, možda previše samo na tren
i njihova borba je počela

predaću ti se kad se umorim
kad mi postane dosta ovog sunca
što me obasjava
kad se zasitim sokova ove zemlje
na koju ću se
još uvek se nadam tome
ponovo primiti
dobiti drugu šansu
u ovom životu

nisam sigurna
koliko ću još moći da verujem u to..



...

eto..
prošlo je svo to ludilo
pretpostaviti se moglo
vezivanje poistovećivanje
ovisnost
narkomanske krize
čemu.
nisam li znala da sama najbolje stojim
da mi ne treba neko
na koga se nasloniti ne mogu
da je bolje da menjam pravac
ako me neko vuče ka dnu
ako me razara
raseca
lomi a ne spaja
nije do njega.
nikada nije bilo do njega.

trebalo mi je da shvatim
da duša kroz bol da se oporavi može.
da je dno dna
nekada bolje mesto za početak
od onog u kom se pada
da ne posedujem ništa
i da je bolje tako
da provalija što je hučala i čekala
nije neprijateljska
samo ako joj se prepustiš
i odvojiš se od straha.

ponovo, nakon dugo dugo vremena
osećam taj izvor koji izvire u meni.
i ne trebaju meni drugi
da bih srećna bila.

naprotiv.
osamljen se kretati mnogo je brže
brzina ispunjava užitkom
skoro zarđale udove
ne pokrenute dugo
ponovo osećam vetar na licu
i to mi prija

a rane
rane bride.
jos uvek su sveže.
krvarile su dugo
još tu i tamo po koja kap kapne ali
to je proces kojem se nazire kraj.

malo je toga ostalo čime bi me ljudi mogli povrediti
sve te priče toliko su stare
da mi je više i dosadno da ih čitam.
unapred znam kuda vode mnoge staze
i,
ništa mi privlačno u njima nije.

drugi put ću bolje.

Džonu

ako ovo jutro ti
poslednji put isplete
cipele od snova
kojima besčujno zagrlićeš
beskrajne magle nestajanja
moja sena će da te prati
da te zaštiti ako ustreba
i da te osmehne ako
ikada tuga preleti
tvojim prelepim licem

nije to žal
što ti govorim sad
nije to želja
što me muči u noćnim satima
koje prebiram po brazdama svesti
nije to sećanje
na tvoje usne
i na tvoj dodir

to je samo
jedan leptir izleteo iz tame ličinke
oslobođen stega i sprega što su ga
predugo vezivale za
nevidljive okove njegove
zaboravljenosti od sebe
istinskog

to su samo zvuci
melodije što je moje srce peva
po prvi put u životu
zahvalno i ranjeno
u isti mah

to je samo strepnja
da voleću te dugo dugo
i onda kada zaboravim
na koju si stranu otišao
i kad ću moći da te nađem
tek ako te
u sebi potražim

Trenutak

I ja ponovo osećam kako volim ovaj svet
nema nikakve važnosti što sve se ruši
što ova pustoš ispunjena
peskom što se rasipa kroz prste
ostavlja nove tragove bola na
još uvek nevinoj duši

Volim daha tok i njegov blagi ritam
nežnost u pogledu i
veličinu opraštanja
volim savladavanje brzaka što te
obaraju kad im se najmanje nadaš
ali ti ustaješ
i ustaješ
čak i kad nepovratno padaš

Volim, nebitno mi je ostalo sve
neka tiha radost kao pupoljak
usred nepreglednog mora tuge

Neka sve nestane i neka sve mre
nepobeđen duh u sred poraza
pisaće i dalje divlje stihove
ne zapitan hoće li se oni svideti nekom
da li će biti obrisani
u idućem reke talasu nekom
nek kuca ovo srce neka se zazvone zvona
neka se prekriži nebo
notama iz dubine eona
večno zastave neka vijore, kako
razumem te reči sad
i kako vidim da želja
da te pritisnem na svoje grudi
može i drugačije da se živi
postoje svetovi drugi u kojima je svetlost zauvek sjajna
i to je jedino važno.
iako znam da za mnoge ta istina
ostaće zauvek
tek neizreciva
tajna.

Slika

razbijeno staklo
ogledala parčići na podu
cakle se
zarivaju se u kožu
crvene kapi kaplju na tepih
meko
bešumno

paperje krila
rasulo se
kao neki
praznik
njihova igra
kroz vazduh
samo tišina je
nikog da se
osmehne
da udahne miris
radosti

misliti
izlišno je
žmureti
žmureti
i nikad
ne otvoriti
oči

O. 04

mir ispunjava moje ruke
svaku ćeliju mog
beztežinskog tela
beskrajna predvorja mojih
nevidljivih prostiranja
usne
mekane usled
dodira tvojih
eteričnih poljubaca
darova koje mi šaljes
u svojim mislima
u svojim snovima
u svojim
ustalasanim pokušajima
obuhvatanja
ovih krila što me nose
kroz tamno plave zvezdane oluje
želim ti
i želim te
izgovoreno bez glasa
iskrajanje modela po kom bi
me našao kada me nema
ljubav modra i crvena
što teče niz aorte sa
svakim otkucajem
srca
tvoji uzdasi koji odzvanjaju
kroz ovo nebo
dozivajući me
čujem te.
i dišem mirno, sasvim mirno
primam te kao što okean prima
reku sa svim njenim sećanjima
razgradiću te tek da bih
te ponovo sklopila
u onome za čim čezneš
i taj trenuak nije dalek
iako mogu proći eoni, no
ko još mari za vreme
u ovom trenu što nas tako nežno okiva
u beskraj…

http://www.thekarmaquiz.com/images/divinity.jpg

O. 03

Ljubim te.
nevidljjivim usnama omotanim oko tvojih snova
tvojih drhtaja u zoru
koje samo ja osetim
milujem tvoje kapke poljupcima sitnim i nestvarnim poput
pahulje na dlanu
upijam miris tvoje kože
dečije nežne
negovane
muške

Otvaram dušu
otvaram kutiju zaboravljenih nadanja
prosutim na tepih po kom
dolaziš

osećam te kako kliziš
u moje telo
kako me tvoja energija
ispunjava celu
bez otpora
sila privlačenja
jos jednom je odigrala
svoju ulogu oseke i plime
nema tu spasa
to je jednostavno,
tako

otvaram dlanove
i iz njih izleću sva ova
znamenja
što usudio si se da
poželis da načiniš
svojim
opasne igre
volimo oboje
ćutim
samo ćutim
evo ovde
pored tebe
i tvojeg odraza u
meni.........

O. 02

Još uvek osećam
kako se moja koža
razliva pod tvojim prstima
dajući ti se
žedna kiše koja natapa
ravnicu ispucalu pod
visokim letnjim suncem

Još uvek čujem
slatkoću tvojih reči
kojim me miluješ
u rano jutro dodirujući
moje snene ruke
tražeći u njima svoj nektar

Još uvek zadrhtim
negde u nutrini
iščekujući tvoj dolazak
i ono mirno stapanje s tobom
prepuno bure

O.

Ljubi me.
Utisni svoje usne u moje
dugo
onako kako si me ljubio dok su
zvezde padale po nama
a more nam se razbijalo
o stopala

Stegni me.
Rukom prebačenom preko mog
struka
povuci me ka sebi i zauvek
utisni liniju mojeg tela
u tvoje isprekidano
disanje

Voli me.
Kao te noći u kojoj
suzama
nevoljno iskapalim na vreli
pločnik sudbine
zauvek upisao si svoje ime u moje
pretkomore

Razvod..

tekst iz nekih novina...

RAZVOD, A STA POSLE?

Koliko god da razvod predstavlja ruzan i bolan proces, morate znati da se ipak ne radi o smaku sveta. S vremenom, izdici cete se iznad boli i stvoriti nov zivot. Koliko ce vam trebati vremena da dodete do te tacke zavisi iskljucivo o vama

Tako tvrdi Bill Ferguson, poznati americki psiholog koji je napisao i knjigu "How To Divorce As Friends" u kojoj savetuje:

1. Stvorite nov zivot

2. Budite aktivni

3. Budite spremni osetiti bol

4. Ne "ulecite" u nove veze

5. Usredotocite se na nove prilike

Stvorite nov zivot

Ma sta da vam se dogodilo, vasa je buducnost uvek otvorena za sve mogucnosti. U ovom trenutku, vise nego ikad pre imate mogucnost stvoriti zivot kakav ste oduvek zeleli.

Prvi korak ukljucuje da shvatite sta doista zelite. Sta zelite postici? Sta zelite imati? Sta zelite raditi? Napravite listu vlastitih zelja i planova.

Zatim pocnite raditi na njihovom ostvarivanju.

Budite aktivni

Dok god plivate nalazite se iznad povrsine, no, ako prestanete pocneti cete tonuti. Isto je i sa zivotom. Dok god ste aktivni necete potonuti. Zato se nemojte povlaciti.

Sto se vise povlacite, to na vise podrucja zapinje. A sto je vise problema to se vi, opet jos vise povlacite. Tako stvarate krug koji vodi u depresiju i zivot pun bola. Zato - nemojte se povlaciti. Stvorite zivot pun radosti i zanimljivih dogadanja.

Budite spremni osetiti bol

Nakon rastave najverovatnije cete osetiti ogromnu bol. To nije losa vest, to je dobra vest. Istina, jer svaki bolni val mogucnost je za dublje ozdravljenje.

Kad god osjetite tugu, ona je ovde kako bi je ispustili iz sebe. Dopustite li da se pojavi, poput djeteta, bol ce doci i proci. Ali ako joj se odupirete, potiskujete je nazad u sebe.

Zato je dobro osetiti bol. Dode li, zgrabite je sto vise mozete, osetite sve njene aspekte, placite i ona ce kasnije nestati.

Ucinite li tako, necete samo zaleciti trenutnu nego i tugu koju nosite iz proslosti. Izmiriti cete se s nekim delom proslosti i zivot ce krenuti malo bolje.

Ne "ulecite" u nove veze

Kad jedna veza pukne, mnogi od nas upravo "uskacu" u prvu vezu koja naide. Ovo radimo da bismo izbegli suocavanje s boli.

Ako i donese kakvo trenutno olaksanje, izbegavanje, dugorocno gledano, donosi vise boli. Ovo je istinito iz nekoliko razloga.

Prvo, sto ste ocajniji u trazenju partnera, manje cete gledati je li to osoba za vas. Vrlo verovatno cete zavrsiti u vezi koja vam nikako ne odgovara.

Drugo, kada stupite u novu vezu, bol koju izbegavate potisnete duboko u sebe i proces iscjeljivanja stane.

Bol koju osjecate je zapravo stara bol koja je upravo reaktivirana. To je bol koja vas sabotira godinama i sad je gledate ravno u oci.

Radi se o vrlo neugodnom stanju, ipak ovo je najbolje vrijeme za veliko isceljivanje. Sada kada je isplivla na povrsinu najbolja je prilika da ozdravite.

Prepustite se boli i stvarajte nov zivot. Dok tako radite bol ce gubiti na snazi i nestati.

Dobiti cete mir i tako biti u daleko boljoj poziciji da pronadete partnera koji ce vam doista odgovarati.

Usredotocite se na nove prilike

Kada ste zapocinjali svoju vezu sigurno niste planirali da ce se ona ikada prekinuti, ali upravo se to dogodilo. Sada imate izbor, ili da na svoj polozaj gledate kao na priliku ili kao na nepriliku.

Sta god da izaberete, upravo cete to dobiti. Ako ste izabrali priliku dogodit ce se dobre stvari. Ako ste za nepriliku, dobit cete vise patnje.

Zato se usredotocite na nove prilike. Gledajte sta je moguce i poduzmite korake da se to i ostvari. Nista se vise ne moze uciniti za proslost, a toliko toga moze za buducnost.


Uvek i Samo Ti

Volim te.
Oduvek sam te volela.
I kad ti lice nisam znala
i kad ti ruke nisam dotakla
i kad me tvoj snažni stisak
nije presekao u struku
a nežni poljubac
zarobio moje usne zauvek

Volim te.
znam svaku tvoju misao
svaki treptaj
snatrenja i snove
znam tvoje staze
i ono što te njima vuče
znam te
bolje nego što ti
samog sebe znaš
možda

Volim te.
Sanjam trenutak u kojem
će se ukrstiti staze naše
nema nikakve sumnje
da ćemo zauvek ostati stranci
kada u svemiru vibriramo
istim frekfencijama
različitim atributima
fasetima kvaliteta
akordnim notama
iste melodije
naše
jedinstvene
neponovljive

Ako me čuješ
a znam da me čuješ
evo šapućem ti
najnežnije reči
najstrasnijim uzdasima orošavam ti čelo
grlim te rukama beskrajnim kao more
u mojim zenicama
tragovi tvojih ideja
pratim ih sve
sve do jedne, one najskrivenije
najslađe..

Volim te.
Eto, samo da znaš i to
ovako, zapisano
crno na belo...

Sada

protiče vreme..
sporo teku spori minuti
nošeni vetrom ponekad hladnim
ponekam milujućim
otiče zauvek prošlost strašna
nema je više
poput krljušti zmije koja
košuljicu presvlači
rađa se u nama
novo jutro

ostajem ovde
čekam
nadam se
volim
puštam da prođe
ne činim ništa
ni jedan pokret da ti kaže
promeni ovaj tok
ovaj pravac
ovaj ishod

ni slovo molitve
moje usne da pređe
muk
tišina
samoća....

posle tebe

eto
sad više ne možeš da me ostavljaš
da se raspadnem svaki put
kad odneseš sobom pola mog srca
pola mozga
jednu ruku
svaki put po malo više
svaki put po malo duže
svaki put po malo dublje
po malo bolnije
po malo otrovnije
eto
otišla sam ja
prva
zauvek
zatvorila vrata
ja
obogaljena za ceo život
bez onoga što sam tebi radosno dala
svih ovih godina u kojima sam te
volela a
više ni u to nisam
sigurna

izmešale su se stvarnosti
jedna je nepovratno otišla
sa tvojim bolom otekla
ka tamnom dnu zemljinom
kada bih mogla da vratim
sve bih uradila drugačije
kada bih znala ovo što sada znam
ali sada
sada je samo kasno
prekasno za sve

Susret

Noć mi sklopi oči
i popne mesec visoko
zamreška srebrno more
umiri te velike bele ptice
i onda
tamo na obronku snova
sretne me s tobom
zračećim blistavim nežnim
kakvog te se još samo sećam
pomiluje me tvojim glasom
zagrli me tvojim dlanom
poljubi tvojim smehom
razgrne dušu i uroni u mene
tvojim vasionskim dahom
zaplavi zorom pokošenu travu
spusti se na usnule jaganjce pokraj puta
rasprostre livade pod naše aure
valovite
zgužvane poput te postelje
pod našim vrelim
beztežinskim telima

Zaboravimo da je noć
Zaboravimo da je san
i samo ujutru,
dok sunce bezobrazno prolazi kroz spuštene roletne
a ja osetim tvoju senku kako
me ovlaš poljubi u obraz
i iskrada se ka horizontu
gde se zemlja od neba razdvaja
ostanem još malo samo žmureći
ostanem bez pokretna i upijam
kožom tvoje otiske po meni
mahnem ti u svojoj nutrini
pre nego što krenem dalje
da se susretnem sa
svakodnevicom
pomalo sivom,
nakon tebe

mogu li

mogu li ti reći koliko te volim
koliko mi duša prema tebi teče
mogu li ti smehom dodirnuti srce
ispitati dahom s tobom ovo veče

mogu li ti reći koliko te snažno
osećam u svakom damaru svog tela
i koliko čeznem da te opet sretnem
da te ljubim dugo, predam ti se cela

mogu li da stisnem na te svoje grudi
da obgrlim tvoje blistanje i zrake
da ti pričam dugo do u sitne sate
kako mi se struja ljubve za te budi

mogu li sa tobom kao s svojom snagom
preleteti žizna sva grotla i vrela
i zaspati tiho pored tvojeg tela
tvojeg nežnog lika meni tako dragog.

Ali Prestala Sam Da Sanjam

Od noćas, ne tražim te više..
ni jednog tebe skrivenog u nekom njemu
ili u mnogima od njih
ne trebam da me grliš
da osećam tvoju želju zamnom
tvoje uzdahe da slušam
tvoje čežnje da ispunjavam

od noćas hodam sama
hodam uspravno kao kraljica
koja je svesna svoje moći
koja se divi lepoti svojeg kraljevstva
koja mu služi svim svojim silama
svom dušom iz raja izbeglom
i u raj vraćenom

od noćas
svet je svetlucava kap na dlanu
najdragocenija
moja

Nedostajanje

Ako se vratiš, ne budi me.
Dovoljno je jutara zaplavilo
u mojim maglujskim krošnjama
ispunjenim vetrovima
tvojih uzdaha.

Ako se vratiš, ne kucaj.
Vrata mog doma su dovoljno dugo
lelujala otvorena
lupajući o dovratak
zaključana su sad.

Ako se vratiš, ne ostavljaj pisma u sandučetu.
Odavno u njega niko ne pogledava više
radost iščekivanja u ravnodušnost se pretvorila
a ravnodušnost u kamen.

Ako se vratiš, ako se ikada vratiš
potraži me u sećanju
i nađi me onakvu
kakvu si me ostavio
sa svojim poljupcem na usnama.

Snovidjenja

Oslobađam noćas pticu
mojih htenja
Zarobljenu u grudima
Tvojim ćutanjem

Prizivam noć da me isceli
Od tvojih dodira
Kao toliko puta do sada

Ostaviću ti u amanet
Moje osmehe izazvane
tvojim pokretima
Onih noći u kojima smo se zar ne
voleli
A pripadali jedno drugom nismo

Zauvek ću ti uzeti samo odsjaj u očima
Onaj crni mrak što nas je obavijao
Tvoje prste na mojim usnama
Tvoje uzdahe što odzvanjaju
u ovom snovidjenju


Usamljeni Jahač

Sviđaš mi se
a tako si čudan
brišeš tragove za sobom
zatvaraš vrata
bacaš na svoje stope
u pesku
pregršt morskih trava
i iskradaš se
u noć

i tek onda
kad neko daleko svetlo
u tebi zatreperi
neki zvuk glasa
il ko zna šta probudi
kucanja nečijih žila
dođjes polako
neprimetno
i samo blagi dodir
prstiju tvojih
na ramenu
strese me
od vrha
do dna

čudan si
jako
i sviđaš mi se
mnogo

iako znam
da nikad
ali nikad
ti nećeš
biti
niti si
bio
moj

e možda mi se
to dopada
najviše
do svega

ko zna

ne čekam idući susret jer
možda se nikada desiti neće

a smešim se

Ti

pokloni mi svoje
najskrivenije
trenutke
čuvaću ih
pažljivo
i zauvek
isto kao ove
zelene tragove
tvojih
dodira na mojoj
koži

pokloni mi
svoje snove
dopusti
da ih odsanjam
tvojim
očima
neka niti
tvojih lutanja
useku se
i u moja
stopala

pokloni mi
tamu
tvojih
besanih noći
i svetlost najtajnijih
magičnih jutara
nek se zvezda
tvojih
uvida
razliva po meni
i u meni

i ostani pritom
svoj
sasvim svoj
kakav jesi
jer
drugačijeg
te i ne bih
mogla
voleti

***

zagrizla bih noćas
tvoje golo rame
zarila bih
mač nežnosti u
tkivo tvojih nadanja i
želja

pocepala bih
poljupcem
tvoja
lutanja
i
odvela te tamo
gde
ispunjeno je
sve

uhvatila bih noćas
u mrežu svojih
tragova
odraz tvojih očiju
u tami
i

onda
sasvim tiho
da ne primetiš u snu
izašla
u susret
sunčanom
vrelom
danu...

Da li

da li da ti napisem pesmu
dok mislim na tebe
dok se setas mojim osecajima
kao svojim stanom
u potkrovlju
sa pogledom na
svetla grada

da li da ti kazem
zelim te
a
zelim te
neke kratko trajuce slike
ispred ociju
ti
i
ja
na
podu dnevne sobe
na mojoj postelji
zagrljeni
sjedinjeni
nezasiti

da li da ti kazem
da me tvoje ruke
jos uvek dodiruju
poput vrele
lave sto se
izliva
iz usijanog
grotla
vulkanskog

vidim tvoje lice
tvoje oci
tvoje usne
cujem ti glas
koji govori
prelepa si
koji mi govori
stani
samo da bi se
zagledao u
moje oci

da li da ti kazem
dodji
da ti priznam da
sapucem
tu rec
kao
da je ti
mozes cuti

ili da otcutim
ovu zelju
sto si
probudio u
meni
nenadano
bez pitanja
silovito
i
istrgnuto
iz matriksa
prostora
i
vremena.........

Ti

želela bih
kada bi nebo moglo da bude plavlje
da odrazi lepotu tvojih očiju...

i kada bi sunce
rumenelo jače u sutone
možda bi odrazilo lepotu
tvojih usana...

***

Mir, Ljubav i Svetlost, svim bićima u svim svetovima.
Uistinu, mi ništa drugo ne možemo nego zračiti, blistati, nasamo, svojom snagom, Njegovom snagom, Njenom snagom, Života samoga, u nama.
To je alfa i omega, to je zakon i usud, to je jedina religija, jedino učenje.
Iznad toga nema. Sve ostalo su samo snovi, projekcije, igra, ništa stvarno, ništa opipljivo, poput pene na vrhu talasa... Svakodnevni život je talas, ponekad sa penom na vrhu, nekad bez nje.
Danas je tu, sutra ga više nema.
Okean je stvaran, njegova dubina poput neuznemirenog carstva caruje.
Budi takav. Budite takvi. Okean ne traži ništa, ne treba ništa. On jednostavno jeste.
I zato, mir ljubav i svetlost u svakom trenutku života, i smrti. Nema smrti.
Uistinu smrti nema.
Otvorite se toj sili koja je večna, koja protiče kroz vas. I dopustite joj da vas preoblikuje po svojoj volji. Ne opirite joj se. Nemojte se plašiti. Ona zna zašto.

Sve što se dogodilo trebalo je da se dogodi.
Pustite to, ne trošite više snagu na ono što je prošlo. Sada - ovoga trenutka - možete biti ono što jeste.
Sve je razrešeno, sve je oprošteno, gotovo je. Sada - ovoga trenutka - tvoja duša može postati veličanstvena, kakva jeste eonima pre tebe, i eonima nakon tebe. Skloni svoju malu ljušturu sa puta svojoj sreći, svojoj radosti, svojem slavlju koje ti je obećano, jednom zauvek. Slobodni poput ptice, od sebe, od drugih, od svoje potrebe za drugima. Otvori se toj sili, i ona će sve učiniti za tebe. Ne verujte - proverite. Punim srcem krenite u promenu i posmatrajte šta se događa. Ni kamen na kamenu neće ostati a svetlost će se roditi. Poput mnogih drugih svetlosti pre nje. Ovo je uistinu divan svet.

Ti i Ja

Otišao si
ali još uvek
si mi tako blizu

Primam tvoje poruke bez reči
ali ipak
znam da misliš na mene

Hodam
sa tvojim dodirima pod kožom
sa tvojim zatvorenim očima
ispred mojih

Vreme
će proći brzo
do mesta na kom će se naše staze
ponovo ukrstiti

Odbijam
da razmišljam da li ćemo tada odabrati
isti autoput
ili ćemo se ponovo
razdvojiti

Jer
verujem

kada se dve duše sretnu u toj svetoj tišini
ispunjenja
kao što su naše

one će zauvek ostati u istom svemiru
kao jedno

Pokret



poezija u fotografiji :)

moze li to?

...

photo(c) Lavinia Amaldi

Globalno Zagrevanje

u mom srcu
u mojoj dusi
zbog tebe...

led sakupljan
eonima
proslosti
topi se
ubrzano..

plasim se
retke vrste
samoce
i zatvorenosti
umrece
vrlo
uskoro


ako nastavis
da blistas
prema meni

...

molim te
samo jedno:

budi
uporan...