Budućnost

BUDUĆNOST me gleda svojim velikim očima,
i tiho šapuće u uho nepoznate reči.
Muči me, gladno tražeći moju strpljivost,
a ne zna, da se u meni rađa samo bes,
želja za vriskom i krikom...

BUDUĆNOST me zove svojim hladnim, vetrovitim prstima
i promatra moju reakciju.
"Zašto?!", pitam je,
a ona se samo zagonetno nasmeši
i podigne jednu obrvu.

Lagano otrči iza ugla i gviri...
Besno okrenem leđa i mislim,
konačno će me ostaviti.
Rasterećena pođem u suprotnom pravcu i
skamenim se.
Oslušnem s nevericom,
i čujem njen lagani hod tu,
baš iza mojih leđa.
Opet me prati!
Dohvatim plamen,
i poželim žarom ugljevlja da joj izgorim tabane
ne bi li stala.
Želim da je zaplašim,
a ona, kao dete
nakrivi glavu i tužno prošapće:
"Zar bi ti mogla...
Zar ćeš TI?!"
Ma ne, kažem naglas
i bacajući plamen slegnem ramenima.
Šta ću? - Jača je od mene!
Zato me i ganja, pomislim.

I umesto da joj konačno počnem verovati da je
prošlost prošla i da mi je
samo još ona ostala,
ja se opirem.
Bezuspešno dozivam stvarnost,
provlačim prste kroz kosu i...
Nesvesno, okrećem se.
Dobro, pobedila si! Priznam.
Evo ti ruka.
Trenutak mi se učini strašno dug
postanem svesna i
gledam začuđene, prazne ruke u vazduhu...
"Gde si sad?", vrisnem,
"Sad mi je dosta!"
E, svašta...
Koraknem dalje ulicom
i - uspem da vidim samo
odsjaj njene lepršave haljine
i bledih bosih nogu u daljini,
tamo gde se spajaju drvoredi...

BUDUĆNOST me gleda svojim velikim očima
i tiho mi šapuće u uho nepoznate reči.
Muči me, gladno tražeći moju strpljivost,
a ne zna da se u meni rađa bes, i želja za krikom.

BUDUĆNOST me zove svojim hladnim, vetrovitim prstima,
i promatra moju reakciju.
Zašto?, pitam je,
a ona se samo
zagonetno
nasmeši...