Uvek i Samo Ti

Volim te.
Oduvek sam te volela.
I kad ti lice nisam znala
i kad ti ruke nisam dotakla
i kad me tvoj snažni stisak
nije presekao u struku
a nežni poljubac
zarobio moje usne zauvek

Volim te.
znam svaku tvoju misao
svaki treptaj
snatrenja i snove
znam tvoje staze
i ono što te njima vuče
znam te
bolje nego što ti
samog sebe znaš
možda

Volim te.
Sanjam trenutak u kojem
će se ukrstiti staze naše
nema nikakve sumnje
da ćemo zauvek ostati stranci
kada u svemiru vibriramo
istim frekfencijama
različitim atributima
fasetima kvaliteta
akordnim notama
iste melodije
naše
jedinstvene
neponovljive

Ako me čuješ
a znam da me čuješ
evo šapućem ti
najnežnije reči
najstrasnijim uzdasima orošavam ti čelo
grlim te rukama beskrajnim kao more
u mojim zenicama
tragovi tvojih ideja
pratim ih sve
sve do jedne, one najskrivenije
najslađe..

Volim te.
Eto, samo da znaš i to
ovako, zapisano
crno na belo...

Sada

protiče vreme..
sporo teku spori minuti
nošeni vetrom ponekad hladnim
ponekam milujućim
otiče zauvek prošlost strašna
nema je više
poput krljušti zmije koja
košuljicu presvlači
rađa se u nama
novo jutro

ostajem ovde
čekam
nadam se
volim
puštam da prođe
ne činim ništa
ni jedan pokret da ti kaže
promeni ovaj tok
ovaj pravac
ovaj ishod

ni slovo molitve
moje usne da pređe
muk
tišina
samoća....

posle tebe

eto
sad više ne možeš da me ostavljaš
da se raspadnem svaki put
kad odneseš sobom pola mog srca
pola mozga
jednu ruku
svaki put po malo više
svaki put po malo duže
svaki put po malo dublje
po malo bolnije
po malo otrovnije
eto
otišla sam ja
prva
zauvek
zatvorila vrata
ja
obogaljena za ceo život
bez onoga što sam tebi radosno dala
svih ovih godina u kojima sam te
volela a
više ni u to nisam
sigurna

izmešale su se stvarnosti
jedna je nepovratno otišla
sa tvojim bolom otekla
ka tamnom dnu zemljinom
kada bih mogla da vratim
sve bih uradila drugačije
kada bih znala ovo što sada znam
ali sada
sada je samo kasno
prekasno za sve

Susret

Noć mi sklopi oči
i popne mesec visoko
zamreška srebrno more
umiri te velike bele ptice
i onda
tamo na obronku snova
sretne me s tobom
zračećim blistavim nežnim
kakvog te se još samo sećam
pomiluje me tvojim glasom
zagrli me tvojim dlanom
poljubi tvojim smehom
razgrne dušu i uroni u mene
tvojim vasionskim dahom
zaplavi zorom pokošenu travu
spusti se na usnule jaganjce pokraj puta
rasprostre livade pod naše aure
valovite
zgužvane poput te postelje
pod našim vrelim
beztežinskim telima

Zaboravimo da je noć
Zaboravimo da je san
i samo ujutru,
dok sunce bezobrazno prolazi kroz spuštene roletne
a ja osetim tvoju senku kako
me ovlaš poljubi u obraz
i iskrada se ka horizontu
gde se zemlja od neba razdvaja
ostanem još malo samo žmureći
ostanem bez pokretna i upijam
kožom tvoje otiske po meni
mahnem ti u svojoj nutrini
pre nego što krenem dalje
da se susretnem sa
svakodnevicom
pomalo sivom,
nakon tebe