Recite mi!

Recite mi, čemu da se nadam?
Zar tom hladnom, stranom svetu
Otuđenom i dalekom,
i beskrajno praznom, crnom...

Recite, pa zar postoji neko
ko je doš'o do dubine
pravih ljudskih osećaja,
do suštine i istine?

Recite, pa zar se u laži može,
u prljavštini, pod maskama
živeti; u bledom sjaju
onih što se zovu
- tama?

Mrak. Svud okolo mrak je samo.
Oči slepe, bleda lica,
nebo crno zatvoreno
bez sunčevog sjaja, ptica
bez ičega...

Bez ljubavi, osećaja,
bez toplote zagrljaja
i bez suza, i bez tuge
i bez sreće, bez očaja...

I bez svega, što život
životom čini.

Sramno delo ljudskih ruku
što ubiše postojanje
večitosti i trajanja
nečeg što životom zvaše.

Sramno delo ljudskih glava
što nestade i Čoveka
i rose sa vlati trava
i majčinog, čistog, mleka.

Ničeg nema...

Ali ja se ipak nadam
da će praznine vladarstvo proći
da će bedem neprohodni
načinjen od ostataka ljudskih srca
zaustaviti i sprečiti vandalizam
I da će mir konačno doći
i da spokoj blagorodni
daće, makar suza onom
stvoru, što bez glasa grca
pod teretom svih nepravdi
ovog sveta.

I da će se smeh vratiti
u bezglasne, male usne
... deteta ...