Ti

pokloni mi svoje
najskrivenije
trenutke
čuvaću ih
pažljivo
i zauvek
isto kao ove
zelene tragove
tvojih
dodira na mojoj
koži

pokloni mi
svoje snove
dopusti
da ih odsanjam
tvojim
očima
neka niti
tvojih lutanja
useku se
i u moja
stopala

pokloni mi
tamu
tvojih
besanih noći
i svetlost najtajnijih
magičnih jutara
nek se zvezda
tvojih
uvida
razliva po meni
i u meni

i ostani pritom
svoj
sasvim svoj
kakav jesi
jer
drugačijeg
te i ne bih
mogla
voleti

***

zagrizla bih noćas
tvoje golo rame
zarila bih
mač nežnosti u
tkivo tvojih nadanja i
želja

pocepala bih
poljupcem
tvoja
lutanja
i
odvela te tamo
gde
ispunjeno je
sve

uhvatila bih noćas
u mrežu svojih
tragova
odraz tvojih očiju
u tami
i

onda
sasvim tiho
da ne primetiš u snu
izašla
u susret
sunčanom
vrelom
danu...

Da li

da li da ti napisem pesmu
dok mislim na tebe
dok se setas mojim osecajima
kao svojim stanom
u potkrovlju
sa pogledom na
svetla grada

da li da ti kazem
zelim te
a
zelim te
neke kratko trajuce slike
ispred ociju
ti
i
ja
na
podu dnevne sobe
na mojoj postelji
zagrljeni
sjedinjeni
nezasiti

da li da ti kazem
da me tvoje ruke
jos uvek dodiruju
poput vrele
lave sto se
izliva
iz usijanog
grotla
vulkanskog

vidim tvoje lice
tvoje oci
tvoje usne
cujem ti glas
koji govori
prelepa si
koji mi govori
stani
samo da bi se
zagledao u
moje oci

da li da ti kazem
dodji
da ti priznam da
sapucem
tu rec
kao
da je ti
mozes cuti

ili da otcutim
ovu zelju
sto si
probudio u
meni
nenadano
bez pitanja
silovito
i
istrgnuto
iz matriksa
prostora
i
vremena.........