Kiše

Ja volim proleće kad kiše dođu
i sruče sebe u moje prozore.
Kapljice vode, u svakoj biser
potope šumom školjaka zore...

Tad sanjam neke daleke vale
što udaraju koralna jutra
U plave magle boje im sutra
i svake večeri vatre im pale

pod sjajnim svodom.
Prsnu me kiše tad svojom vodom
i san mi šumom školjki odnesu...
Ja volim proleće kad kiše duge
u moje prozore suze istresu.


Sonata u predvečerje

Crnokosi, crnooki usnuli dečače,
probudi se, čuješ li?
Budim te već tri godine,
dopire li moj tihi glas do tvog sna?
Čuješ li...?!
Sanjam kišu nad Evropom
sedam godina dugu
od onog dana kad sam tebe srela
na ovom balkanskom podneblju,
uz šumove jedne reke...
Evropa, Balkan i jedna obala, šta posle?
Probudi se, čuješ?!
Tvoj bezbrižni, tihi san
za mene je mora
bez jutra.
Mora bez tvog jutra,
bez tvoje noći.
Moja mora...
Probudi se.
Sanjam kišu nad Evropom
sedam već godina dugu
mnogo je?
San ti pravi nestašni
smešak na obrazima
i u kosi gar i noć
stopljeni u tvoje zvezdane
lokne.
Tvoje lokne na mojim dlanovima
tvoj gar pod mojim noktima,
Osećaš li me?
Polako, sasvim polako podigni trepavice
i dopusti da sjaj tvojih zenica
proguta i mene.
Sanjaj me!
Neka se sva preselim u tvoje prostore,
na tvoju toplu postelju,
da se zavučem pod tvoj beli jorgan
i zauvek zaspim sa tobom.
Što da te budim?
Sanjaćemo zajedno, jer
možda će tako trenutak buđenja
doneti dugu u olujno sive prostore
mojih snatrenja nad tobom.
Uzmi sve, i kišu, i dugu, i snove,
i bićeš za mene
Svetlost koja sja na Horizontu...


Smrt

Život je davno otišao od mene trčećim korakom.
Ostala sam sama i prazna, samrtno hladna, bleda, mrtva.
U kristalima šećera slast bitisanja tražim,
Na ovom krvavom svodu razapeta sam jedina žrtva.

Jer nema Hrista, i nema Boga. đavoli slobodno plešu.
Njihove igre rastresaju ovo nekada sigurno tle.
Sa nestrpljenjem već skupljam ostatke duše pod tom crnom zemljom
neshvatajući da se mora mreti kasnije ili pre.

A hoću život! Taj život slatki u svojim venama snevam.
Ne mogu ovako, teška je ova zemlja nad telom mojim...
Dok krvavim noktima po tamnom drvenom sanduku grebem
da ne oslepim od nagle svetlosti ipak se strašno bojim.

Sahranu svoju vidim i sada, drhtim dok ovo pišem...
Sećam se svega, suza u očima neba i crnih ptica.
Sad sve je kasno. Jer mrtva pluća ova neće disati više,
i tamna sočna zemlja pala je preko mog lica.....

* *

Osećam vaš nemir, vaše crne slutnje,
tuga vaša puca i muti mi pogled.
drhtim celim telom, srce moje prska
rastapam se s vama sve do u nedogled.

Ja vas volim, znajte, večno s vama mreću.
vi ste moja duša, vazduh koji dišem.
Niko neće znati koliko je bola
i patnji u meni dok vas zorom pišem.

Samo moje vi ste, moja svest i savest
nespokoj i čemer, gorak ukus krvi;
i zvezde u noći, Sunce vasionsko,
svake misli vrele treptaji ste prvi...

Zato nikad više, obećavam sobom,
oči neke tuđe videti vas neće.
Shvatila sam, samo meni ste sva radost,
odraz samo moje nesreće i sreće.