U sećanju


osetim njegov miris ponekad. obavije se oko mene kao magla sećanje na njegovo prisustvo, na njegov blagi osmeh i ljubav što je zračila u pogledu dok me je gledao. neka nezaustavljiva magla, vrlo fina i prodiruća kao radijacija.. probije se kroz moju kožu, upije i u najmanju ćeliju srca, u kapi krvi koje kolaju mojim venama, preplavi misli blagom nijansom njegovog glasa, njegovog dodira..

…pitam se ponekad da li se to zaista zbilo.. možda je sve bio samo odjek zaboravljenog stiha nekog nepoznatog naroda sa severa… možda je sve bila samo poezija, preklopljena sa stvarnošću kao deo nekog drugog sveta, odškrinutog, na nedozvoljen način..

da li je to bitno?

da li je zaista bitno da li je igra bila fer ili ne po pravilima koje je odredio neko drugi osim nas, neko ko nas nije pitao za saglasnost..

da li bih sve ponovila, ili bih pobegla čvrsto braneći zidine ove kamene kule u čije odaje niko nije imao pristupa .. niko.. do njega.. tada…

nisam imala šanse.. zašto se nasmešim kada pomislim to..

bilo je previše lepo..

previše stvarno, stvarnije od života, čini se. ta lepota nije tražila dopuštenje, nije trebala opravdanje, nije uslovljavala ništa, samo je BILA, zračila, poput sunca.. ko bi mogao da joj odoli..

a čak i da je bio san, možda je to bio moj san, i ja sam ga odsanjala do kraja.. htela sam to, izabrala sam da hoću, zato mi je srce sada mirno, i u njemu nema kajanja, ni optužbe za bilo šta.. možda samo zahvalnosti.. iako je sada teško.. čak i ne više toliko..

*