Osećaj

magla
gusta
mlečno bela
omotana oko
mojih koraka
i istrzanih pokreta

udaljeni glasovi
nepoznata obrisja
koja nestaju
dok tonu u
dubinu
nepovratnog

preispitivanje
ima li me
ili me nema
da li je ovo san
može li
da me probudi neko
ima li ikog
ili je sve samo
iluzija
igra nestvorenog

dah
u kristalima optočen
na vratu svila
koja žile ledi
otpala suza
bez zvuka bez glasa
paperje
pramenovi
ništavila..


Slutnja

eh, kada bih barem ćutati mogla..
pa da odćutim ovu prazninu
ovu teskobu što pritiska
ovaj očaj što nadolazi
ovu besmislenost nepovratnu
ovaj krik što odzvanja

eh, kada bih barem plakati mogla..
pa da otečem ove rane pomahnitale
pa da odnesem bujice straha
plime nevoljnosti
što kroz sve pore
prodiru

eh, kada bih barem koraknuti mogla
pa da nestanem sa ove zemlje
i u nekoj se drugoj stvarnosti probudim
gde ljudi i dalje biće ljudi
gde će se ptice radosno smejati
gde ću se setiti
ko sam
zašto sam
kuda

Kraj

Htela bih ovog jutra da ti napišem pesmu
da ti kažem koliko me svaki sunčani zrak zaboli
koliko me otvori njihova nežna svetlost
tamo, gde sam još uvek ranjena

Htela bih da ti kažem za ove damare greha
koje sam počinila u duši svojoj prema tebi
prema sebi i celom svemiru i koji
mi pritiska pleća kamenim ciglama

Da ti ispričam kako me svaki korak
od tebe razdvaja i vodi negde gde ne prepoznajem nikoga
gde ničeg meni dragog nema
gde se paučina oko mojih ruku poput okova ovila

Da znam da je ovako bolje, samo u poređenju sa čim
da me je strah samoće i da te sanjam ponekad
da me nisi ostavio i da ti je do mene stalo
da mi se ne svetiš za ono za šta nisam kriva

Ali ćutim. Bolje je tako.
Moje usne preći neće ni jedna reč, ni jedno slovo
koje bi da te na tvom putu zaustavi.
Samo ću da ti poželim sreću, da se okrenem u sebe
i da zagrlim šta god da je
od mene
preostalo...