Trenutak

I ja ponovo osećam kako volim ovaj svet
nema nikakve važnosti što sve se ruši
što ova pustoš ispunjena
peskom što se rasipa kroz prste
ostavlja nove tragove bola na
još uvek nevinoj duši

Volim daha tok i njegov blagi ritam
nežnost u pogledu i
veličinu opraštanja
volim savladavanje brzaka što te
obaraju kad im se najmanje nadaš
ali ti ustaješ
i ustaješ
čak i kad nepovratno padaš

Volim, nebitno mi je ostalo sve
neka tiha radost kao pupoljak
usred nepreglednog mora tuge

Neka sve nestane i neka sve mre
nepobeđen duh u sred poraza
pisaće i dalje divlje stihove
ne zapitan hoće li se oni svideti nekom
da li će biti obrisani
u idućem reke talasu nekom
nek kuca ovo srce neka se zazvone zvona
neka se prekriži nebo
notama iz dubine eona
večno zastave neka vijore, kako
razumem te reči sad
i kako vidim da želja
da te pritisnem na svoje grudi
može i drugačije da se živi
postoje svetovi drugi u kojima je svetlost zauvek sjajna
i to je jedino važno.
iako znam da za mnoge ta istina
ostaće zauvek
tek neizreciva
tajna.

0 comments:

Post a Comment