TUGA

slama me,
kao voda koja pretiče
preko tanane grane drveta
na obali
opire se ona
koliko može
iako zna
sledeća bujica će je odneti
zauvek..
ništa više neće biti isto
ništa ne može biti isto
još od onda
kada je otpala sa tog stabla
koje joj je pružalo sve
o čemu je sanjala oduvek

ne, nije imala lišća
odbačena
kao beskorisna
neshvaćena u svojoj težnji
u svojoj ljubavi
kotrljala se niz to brdo
zastala pored malenog cveta i udahnula
na čas njegov miris
a onda se zagledala u njeno lice
velike
nepregledne reke
nagla se, možda previše samo na tren
i njihova borba je počela

predaću ti se kad se umorim
kad mi postane dosta ovog sunca
što me obasjava
kad se zasitim sokova ove zemlje
na koju ću se
još uvek se nadam tome
ponovo primiti
dobiti drugu šansu
u ovom životu

nisam sigurna
koliko ću još moći da verujem u to..



0 comments:

Post a Comment