Zatvoriću oči. Gledaću ledene bregove
plavo zelenih snova kako mećavom veju.
Sklopiću ruke. Žmurećim dahom čuću
kako se zvonko, pritom, pahulje tvoje smeju.
Tonem u beskraj. Poslednjim srcem svesti
zariću nokte u jastuk.
S njegovih ranjenih krila, bezbroj mekanih ptica
prhnuće tad uz strahom ispunjen zvuk.
Nazreću senke. Moja pluća prepuna sna
napuniće se cvećem. U polju beskrajnih trava
disaću laticom tvojom
dok prstima zemlju krećem.
Voleću tebe. Sve prepelice snene
u oko ti ne mogu stati, ma kako da su malene.
Zauvek sklopljenih krila sleteću na tvoje grudi i
snom ću spržiti zene.
0 comments:
Post a Comment