Džonu

ako ovo jutro ti
poslednji put isplete
cipele od snova
kojima besčujno zagrlićeš
beskrajne magle nestajanja
moja sena će da te prati
da te zaštiti ako ustreba
i da te osmehne ako
ikada tuga preleti
tvojim prelepim licem

nije to žal
što ti govorim sad
nije to želja
što me muči u noćnim satima
koje prebiram po brazdama svesti
nije to sećanje
na tvoje usne
i na tvoj dodir

to je samo
jedan leptir izleteo iz tame ličinke
oslobođen stega i sprega što su ga
predugo vezivale za
nevidljive okove njegove
zaboravljenosti od sebe
istinskog

to su samo zvuci
melodije što je moje srce peva
po prvi put u životu
zahvalno i ranjeno
u isti mah

to je samo strepnja
da voleću te dugo dugo
i onda kada zaboravim
na koju si stranu otišao
i kad ću moći da te nađem
tek ako te
u sebi potražim