Ponekad poželim kada bih mogla
da skupim ovu bol u šaku
da je odnesem daleko negde
na obalu mora na kojoj
spavaju školjke
i uz huk vetra što
razbija bele vrhove talasa
o stenje
raspletem njeno inje
u smiraj vrelog dana
Al onda
samo pogledam u sebe
i nađem
tragove svih tih borbi
po mojoj duši i shvatim
Da svih ovih patnji nikada nije bilo
ne bih ni tebe srela niti bih se
u bilo koje jutro u tvojem
zagrljaju našla
niti bi moja ljubav
u oči tvoje potonula
u njihovom plavom nebu
ne bi ptica mojih nadanja
široko raširila krila
I tad zagrlim svoju bol
kao jastuk meki što utanja
do dubina neprovidnih
u kojima se jedino mogu naći
dragulji spokoja i
sreće...
0 comments:
Post a Comment