Dok ponoć kuca na vrata usnulog grada
jedna je lampa još ostala da gori
Ko se tu i čemu u osami svojoj nada
i sa čime li se srce njegovo bori?

K'o blagi lahor koji povija grane
to drhte strune nežne njegove duše.
Da l' sanja on svetlije radosne dane
ili se stepenice života pred njim lagano ruše?


Svitanje

Eh, kad bi ljudi bili tako dobri kao Zemlja,
kako bi se mogli voleti...
Jer Zemlja, život - o da,
oni se mogu voleti, u svoj lepoti svojoj.

Eh, kada bi i mi bili tako lepi kao zemlja;
kao jedna tihana noć pod mesecom koji proviruje iza oblaka,
kao njegova svetlost koja se probija kroz granje čineći sitne listove srebrnim i...

Kada bi duša naša bila tako beskrajna kao nebeski prostor
ispunjen ljubavlju, najtajnovotijom silom u univerzumu
Oh ljudi, mi bi bili Jedno...

O da, Zemlja se može voleti,
i tihi život zemaljski se može voleti,
ali ljudi - o mogu li se ljudi zaista voleti?
Mogu li - zaista biti jedno?
Svi, uvek, biti zaista dobri, hrabri i pošteni,
i široki, sasvim, sasvim široki...

O da, mogu;
samo za to, ljudi moraju biti Slobodni.