* * *

Joj, Bože!
ne Bože,
ZEMLJO!
Postoji li na ovom svetu
bar jedan čovek koji želi dobro
svim, baš svim ljudima sveta?
Postoji li bar jedan čovek
koga boli to što negde daleko
umiru deca pre no što se rode?
Postoji li čovek koga peče savest
za svu krv koja se proli,
za svaku ranu koja boli,
Postoji li, postoji li?
O Zemljo, o o o Zemljo!!!
Da'l će makar jedan sat
zvoniti glas slobode
za sva bića, za svaki kamen
koji je nastao u žuči...
Zar ova krv crvena
što struji žilama mojim
ostaće neosvećena, zaboravljena?
Zar jedno devetnaestogodišnje dete
mora zapaliti sopstveno meso
i umreti zašta?
Zemljo, zašta, reci?!
O, vikni, udari, slomi
i učini kraj sramoti
zbog koje obrazi moji gore,
zbog koje ruke moje drhte,
zbog koje srce moje prska!
O Zemljo, majko voljena, mila
ljubavlju pišem ti ovo,
jer ne bih ni ja bila
ČOVEK, da ne volim tebe.
I mladost u meni,
ponosna, drska
želi promenu korenja, cveća..
Shvati, oh barem shvati
iskrenost mojih reči.
Ne, ne mogu, ne mogu!
Suviše nejaka moja su pleća
da oproste.....
Stid me je, znaš li?!
STID ME JE, ZNAŠ LI?!
Stid što sam živa
i nemoćna, stid što
sam čovek, bespomoćan
i jadan, bedni stvor!
A zašto, a zašto...?!
Zemljo, prazna si, tiha
ti samo ćutiš.
Da, i ja bih ćutala
jer ne postoje reči odbrane,
jer nemam reči opravdanja.
I nemam snage...
A vrištala bih!
A grizla bih i ujedala
kidala sopstvene ruke i mozak
Mozak - to bedno pseto.
O, nek mi oproste svi oni
koji znaju, svi oni koji misle
koji hodaju, dišu i žive!
Ako grešim.
Neka mi oproste ako grešim,
a volela bih i ja da grešim.
Da nije istina sve to što rekoh.
Al' ne. Al' ne!
Dokazi crni, svud oko nas su.
Dokazi jaki, jači od svesti
Tu, i u meni lome se, grebu
po kori velikog mozga, riju
oklop oko mog srca, režu
savest i snagu lome...
Zašto?! , pa reci jednom
zašto čovek pred čovekom
mora da beži i da se plaši
za život, svoj, sopstveni život ?
I kako to da mržnja u
nečijem oku zasija, plamti?
Pa mislim da bih ja, prva
život svoj, mladi, dala
za jedan sekund mira
u svetu, dala bih sve što imam,
sve što sam ikada stvorila, znala
za jedan sekund, hej, jedan sekund!
I onda, šta?!
Boli me to, ma sve me boli
zar neko, misliš li, to će da ceni?!
Pa danas niko ne gleda druga!
Pa danas niko ne gleda druga!!!
Ni brata, oca, ni majku, sestru,
ni rod rođeni, kako to, reci?!
Ja ne znam... ne shvatam, ne mogu!
Nisu mi jasna pravila glupa
po kojim, svi, kao jedan,
u ponor žure.
U ponor dubok, prazan i crn
ponor bez dna i povratka...
I neću tako! Ne želim tako!
Ja želim samo trenutak sreće
Al' ne za sebe, nego za sve!
Jer čovek je ipak, pa znaš i sama,
društveno biće; i knjige kažu,
razumno.....
Ha, ha, ha, ha, ha, ha
"Smej se i kad bi plakati htela"
Kome je stalo?!
Kom je, bre, stalo?!

O Zemljo moja, o Zemljo snena,
mnogo su spori pokreti tvoji,
suviše spori za sve te stvari
što se događaju u jednom danu...
Pronađi put, o, ja te molim,
pronađi izlaz, jednom za uvek,
pronađi stazu i njome hodi,
hitaj ka nekoj lepšoj slobodi!
Ovako dalje ne ide, slušaj,
ovako dalje ne možeš, shvati,
Pa nisi dete, o Zemljo draga
ostavi znake, ostavi traga
da u budućnosti svi mogu znati
da put ka sreći pruža im mati,
da, baš ti, Zemljo, ponosna budi
što tobom, kamenjem tvojim iđaše ljudi
što tvojim morem, i tvojom rekom
i tvojom gorom, tvojim čovekom
struji sreća i zadovoljstvo,
da tvoje, Zemljo, celo potomstvo
pomisli "Divno je što se rodih,
što i ja ovim stazama hodih".
Zamisli to, molim te, molim!
S ove dve nejake ruke svoje,
u ime ljubavi i humanizma
u ime ptica, u ime neba
u ime sunčanog, bezbrižnog jutra,
za neko novo, blistavo sutra,
za komad hleba, MOLIM TE.
..................
...A ako ništa ne bude tako
neka u prah se pretvori sve.
I neka vetar kosmički, strani,
čestice naše raznese svud.
I neka sunce zauvek zgasne,
nek mrak proguta svu bedu, sram,
da nema više ničeg od nas
neka u nestanku nađemo spas!

I neka umre i zadnji zvuk
pa neka nastane večiti muk.
Nek zamre poslednji životni vir,
NEK SVE SE PRETVORI U VEČNI MIR!!!


Vernost

Vernost nam je odavno ostala nepoznata
Ona umire u trenutku rađanja
jer na svet dolazimo kao ljudi
Sa tom rečju "čovek" mi gubimo pravo na
svest
Svetlost pozornice se naglo gasi
bespomoćno mlataramo u mraku rukama i
pokušavamo umilostiviti nepomične
predmete da nam pomognu


*

Reci, veruješ li
da postoji sreća,
i da zemlja snova
nije baš daleko
I da ljudi nisu
izgubili oči
da u ovom svetu
za te brine neko

Reci nadaš li se
da će doći dani
kada će nestati
svih ljudskih okova
Da će čista voda
izvorom poteći
i da sve se može
početi iznova...

Reci mi da nada
još uvek postoji
da nije kraj svemu
što bilo je lepo
Reci mi i znaj
da smejati se neću
i da ću ti sve ja
verovati, slepo.

Reci da bar nekad
neće biti rata
da će mir po svetu
valovima teći.
O, da li postoji
BAR JOŠ JEDAN ČOVEK
koji će bar reči
utehe mi reći...


Krug

Ne, nije mi jasno, pa zar nisi znao :
razlozi za boli svuda oko nas su.
Život može samo smisao da gubi
- sve drugo predstavlja hladnu dekadansu.

Ne mogu da shvatim kako nisi znao
- pustinjske oaze su fatamorgane.
Svih izvorskih voda davno više nema,
prozori su crni, bezobličja tame...

Ne, još ne razumem, zašto nisi znao
vrhovi planina - prepreka su nova.
Ali i da pođeš, il' čak kročiš tamo
čućeš samo odjek sopstvenih krikova.

Ja želim da shvatim što to nisi znao
da i s toplog dlana bubamara ode.
Da, ruža još ima svoja dva-tri trna,
al' je nesposobna njima i da bode.

Kako da razumem kada nisi znao
- sve vatre na kraju samo su pepeo,
da vetrova krila s njime se igraju;
Ostaje praznina - crnog pakla veo.

Da. Tek sada vidim: nikad nećeš znati.
Al' učini nešto!, poželi da lažem!
Mora da postoji i izlaz iz kruga
Još veruj u ljude - samo to ti kažem!